Sakralni opus arhitekta Ante Rožića široj javnosti gotovo je potpuno nepoznat. Razloge tomu možemo tražiti u vremenu i okolnostima u kojima su te građevine nastajale. Cijelo Rožićevo arhitektonsko stvaralaštvo, pa tako i crkve nastale u ranim šezdesetima i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, vezano je uz makarsko priobalje. S odmakom od pola stoljeća možemo ispisati naše viđenje arhitektonskog i političkog djelovanja tog razdoblja.

Ante Rožić autor je crkve Uznesenja Marijina u Podgori (1964.), crkve sv. Jurja i Bezgrešnog začeća u Drašnicama, čija se realizacija proteže od 1971. pa idućih tridesetak godina, te crkve sv. Nikole Tavelića u Tučepima. Moramo se zapitati zašto ni jedan od ovih projekata nije publiciran do intervjua s arhitektom Rožićem pod nazivom Između tradicije i modernosti objavljenom u Orisu 81., 2013. godine?

Najblaže rečeno, razdoblje u kojem su nastajali ovi projekti nije bilo sklono sakralnoj arhitekturi. Sjetimo se samo velikana hrvatske arhitekture Stjepana Planića i njegova grijeha, projekta minareta za redizajniranu zagrebačku džamiju, današnji Meštrovićev Dom hrvatskih likovnih umjetnika u Zagrebu, i dugogodišnje arhitektonske stigme koja ga je pratila. Ili pak arhitekta Jože Plečnika kojemu su poslijeratni komesari pripisali etiketu crkvenog arhitekta i gurali ga u zaborav, dok ga početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća Boris Podrecca nije velikom izložbom otkrio svjetskoj javnosti. Arhitekti su po svom habitu apolitični, no sve oko njih je politika.